HIMALAJSKA MAČKA

Himalajska mačka ima jake kosti i meke okrugle linije. Mogu biti velike ili srednje veličine, niže noge, široka i duboka prsa, i dobar mišićni tonus. Glava je krugla i masivna s širom lubanjom, nos kratak i prćast, puni obrazi, široka i snažna čeljust, puna i čvrsto zaobljena brada. Uši su male i prema vrhu okrugle, nagnute prema naprijed i postavljene nisko na glavi. Oči, velike, okrugle i pune, uglavnom plave boje. Rem himalajske mačke, u odnosu na dužinu tijela je kratak. Dlaka joj je duga i gusta, fine teksture, ima duboki ovratnik između prednjih nogu, uha i šapa. Dlaka odnosno himalajske mačke mogu biti smeđe, plave, krem i lila boje.

Himmis kako ih zovu uzgajivači i prijatelji životinja su savršeni prijatelji, a pravilnoga naziva himalajska mačka  je nježna, mirna i dobroćudna pasmina, ali i razigrana. Kao i sijamske mačke vole se igrati hvatanja, a može se zabavljati satima ako joj date igračku ili zgužvani papir. Ovise o ljudima za druženje i zaštitu. Žude za ljubavlju i vole biti njegovane i biti će sretne ako njen vlasnik potroši dio dana na nju. Kao i perzijske mačke su jako poslušne i neće vas uznemiravati. Više su vokalnije i aktivnije od perzijskih ali su ipak mirnije od sijamskih mačaka.

1924. godine švedski genetičari su križali prvi put sijamsku i perzijsku mačku ali je tek 1935. godine taj potomak imao dugu dlaku. U ranim 1930-im godinama djelatnici Harvarda su spajali sijamsku ženku sa crnim perzijskim mačkom, ali ne zbog stvaranja nove pasmine nego radi utvrđivanja koje su karakteristike naslijedili. Tim parenjem su nastali crni kratkodlaki mačići. Pa su onda počeli pariti crnu perzijsku ženku s muškom sijamskom mačkom. Rezultat je također bio isti. To nije iznenađujuće jer duga kosa i pjegasti uzorci imaju recesivne gene. 

Tijekom iste godine britanski uzgajivači su formirali klub nadajući se da će proizvest pasminu koja ima perzijsku dlaku i točkasti uzorak. Uzgajivači u Americi su također pokazali interes za taj isti cilj.

Drugi svjetski rat je utjecao na program uzgoja kako u Europi tako i SADu.  

I 1950. američka uzgajivačica Marguerita Goforth je prva uspjela u tom stvaranju.

CFA i ACFA 1957. godine su priznali tu pasminu nazivom himalajska mačka, a nazvana je po životinjama koje imaju iste uzorke pjegaste kao i himalajski zec. 

Do 1961. sve glavne američke udruge su priznale tu pasminu.

Iako se sve to događalo u Americi, britanski uzgajivači su ti koji rade na stvaranju te pasmine. Godine 1955. ju je priznalo upravno vijeće. Godine 1984. CFA je ujedinila himalajsku i perzijsku pasminu s obrazloženjem da je tip tijela isti za obe pasmine. 

Himalajske mačke se smatraju dijelom perzijske pasmine i nazivaju se pjegastim perzijancima. Perzijske mačke koje nose taj pjegasti gen se nazivaju pjegastim prijevoznicima.

Odluka je bila kontroverzna i nisu svi uzgajivači prihvatili tu novu politiku. Uzgajivači perzijskih mačaka su bili zabrinuti zbog uvođenja hibrida u svoje perzijske loze, dok su uzgajivači himalajske mačke  bili zabrinuti zbog gubljenja te pasmine jer su radili su jako dugo i teško da bi došli do savršenstva u vezi te pasmine. Skupina uzgajivača su otišli iz CFA i osnovali NCFA jer su se snažno protivili novim pravilima.